Postao sam praznovjeran nakon utakmice Hrvatske protiv Brazila, jer nešto se čudno dogodi svaki put kad ja odlučim gledati koji od nastupa naših športaša na međunarodnim natjecanjima. Naime, dogodi se to da naši izgube. Ponekad i već dobivenu tekmu.
Pa tako ja za vrijeme utakmice odem van iz kuće i naši, tj. Brazilci sami sebi zabiju gol. I sav sretan odlučim – gledat ću utakmicu. Taman sam se smjestio na kauč, bez pive i čipsa, iako bi mi odgovarali, kad ono naši nešto prtljali s loptom, Neymar zamahne nogom, dotakne loptu i ona se odbije u gol. Ostajem i dalje gledati, ljut ko ris. U međuvremenu, pojeo sam sve nokte i prešao na zanoktice. Znam, gadljivo, ali tko jučer nije grickao nokte? Osim suca Nishimure. On je dobro znao kako će tekma završiti. Možda čovjek uplatio koji listić u nekoj od kladionica? Gledam ipak dalje. Naši sve umornije trče.
Taman kad sam se ponadao da će sve završiti 1:1, sudac sudi penal. Kako i ne bi kad se taj Lovren tako kruto postavio da je onaj Fred natukao rebra, slomio ključnu kost i ostao gluh na oba uha zbog čega je onako zavapio u nebo. Čovjek se bojao da nije možda i oslijepio? A taj Lovren, pa je li taj čovjek ikad gledao hokej? Je li vidio da se čak i tamo ne dopuštaju tako gruba postavljanja?
Ostajem optimističan da će Stipe uspjeti obraniti Neymarov udarac nakon što ovaj otpleše karaoke oko lopte. Ples završi, Neymar ošamari loptu, Stipe nokautira loptu, ali ova se opet odbije u gol. Što reći, koju poruku poslti. Sad sam stvarno ljut što sam uopće odlučio gledati tekmu i što sam se zafrkavao da će biti 4:0 za Brazil, jer je na kraju tako i ispalo, budući je i prvi gol zabio Brazilac.
I eto, zato sam vam ja u napasti praznovjerja. Kao za inat meni, naši športaši pobjeđuju skoro redovito kad ja ne navijam za naše. Mogao bih bez problema zamijeniti onu kornjaču koja prognozira rezultate.
A sad nešto ozbiljno. U zadnje vrijeme sam dosta uznemiren. Muče me neke slutnje, a vezane su uz san koji sam sanjao prije, sad već dvije i po godine. Još se sjećam gotovo svakog detalja. San je započeo slikama realnog života i uključivao meni poznate i drage osobe da bi se pretvorio u moru, a završio apokaliptičkim slikama. Takvog intenziteta da i sad mogu doživjeti te osjećaje.
Vjerojatno ste i vi koji put imali takve snove koji su toliko živi da ih jako dugo pamtite, a neki znaju potrajati cijeloga života, a da čovjek ne zna zašto, koje im je značenje. Sad se sigurno pitate – a što je to sanjao? I ja bih vam rado to opisao, ali reći ćete da sam lud. A kako i ja ponekad u to sumnjam, bojim se da bi me vaši zaključci mogli u tome razuvjeriti. Zato, ne zamjerite mi što ću sadržaj sna zadržati za sebe. Mogu samo reći da se jedan dio sna ostvario. I tu jest problem, jer, ne da ne bih volio da se ostvari drugi dio, nego me strah jesam li spreman za njega.
Nedavno sam gostovao u radijskoj emisiji na Radiju Marija koju uređuje moj dobar prijatelj Stjepan Kralj, a tema je bila molitva, odnosno, voditelj je postavio pitanje slušateljima – kojim se svecima mole, čijem zagovoru se utječu. Pitanje je postavio i meni, i moram priznati da me zatekao, jer nemam nekog sveca kojem bih se molio. Jednostavno nemam tog osjećaja. Od malena kako se sjećam, ako me nešto mučilo išao sam direktno Tati po savjet, s pritužbom ili da mu zahvalim za ono lijepo i dobro koji su mi se događali. Naravno, svaki put svratio bih i do Isusa kojeg sam također odmalena počeo doživljavati kao starijeg Brata kojeg nisam imao i Prijatelja koji me u potpunosti razumije. Duhu Svetom svraćao sam rjeđe, iako sam uvijek imao osjećaj da su u svim tim susretima sva Trojica bili prisutni. U sadašnjim godinama češće navraćam baš Duhu Svetom, jer što sam stariji to mi je više toga nerazumljivo i to mi više trebaju baš Njegovi Darovi. Iako ponavljam, uvijek imam osjećaj da je nemoguće moliti se samo Jednome, a da u tom susretu ne budu prisutna sva Trojica.
Jednoga dana, bilo mi je baš teško. U takvim trenucima znao bih sjesti u auto i voziti se bez nekog određenog cilja. To mi je bio način da se saberem, čujem sve to što osjećam ili barem pokušam čuti sve te osjećaje koji se znaju nakupiti u čovjeku. I tako tog dana, pogled mi se zaustavio na krunici obješenoj na unutarnji retrovizor. Tako je to običaj u našem narodu. Ponegdje se krunica stavi iz jasne vjere u ono što ona predstavlja, a ponekad je to ukrasni predmet koji se stavlja u auto i ne šteti ga imati. Za svaki slučaj. I to nije loše. Dapače, svi koji imate aute stavite krunicu u svoj auto na retrovizor. Ne znate ni dana ni časa kada će vam se ruka ispružiti prema njoj. Kao što se dogodilo i meni.
Uzeh tako u ruke krunicu, kojoj su nedostajala neka zrnca, i započeh moliti. Tekle su suze, ali što sam se više približavao križu od kojeg se kreće u molitvi krunice, to sam se osjećao jačim, slobodnijim od tereta koji me pritiskao. Kad sam poljubio križ, još sam neko vrijeme držao u ruci krunicu. Sve dok nisam izašao iz auta.
Mogu reći da sam tad otkrio koliki je dar krunica, ta zrnca milosti koja vodeći čovjeka kroz otajstva Isusova života, smrti i uskrsnuća, oslobađaju čovjeka od okova grijeha koji nam je kadar uništiti život, a koji nas sprječava da se vratimo svome domu u Kuću Očevu. Zato svima koji pate od bilo kakvih strahova, depresije, bolova, sumnji ili bilo čega što ih sputava da osjete radost Djeteta Božjeg, preporučam krunicu.
Spomenuo sam da molitva krunice počinje križem i završava križem. Zar to nije znakovito? Zar to nije tajna naše vjere i osnovna Isusova poruka? Da. Sve počinje križem. Onog trenutka kad čovjek odluči priznati svoj križ, kad ga odluči staviti na svoja ramena i zaputiti se ulicama svog životnog Jeruzalema do Golgote – svog konačnog predanja Božjoj volji, tog trenutka počinje put oslobođenja. Put do novog života koji od tamne noći u Getsemanskom vrtu prepune sumnji i strahova, čovjekov život preobražava u uskrsno jutro, potpunog oslobođenja i povratka Domu Očevu. Nije slučajno i to da se na kraju molitve krunice poljubi križ. To je zagrljaj djeteta s Ocem. To je onaj poljubac koji izgubljeni sin dobiva od Oca koji ga s nestrpljenjem svakoga trenutka iščekuje na horizontu ljudske povijesti.
Molite krunicu i ne ustručavajte se poljubiti svoj križ. Budite svjesni i toga – u svakom trenutku vašeg raspeća, u podnožju Vašeg križa stoji majka Marija.
P. S. Ako ste došli dovde s čitanjem i uzeli u ruke krunicu, stavite i mene u popis onih za koje ste odlučili moliti. Ja ću to učiniti za vas.
Preuzeto s Laudato.hr, napisao Zvonko Franc