Prilikom krštenja svećenik traži od roditelja da obećaju da će dijete odgajati u kršćanskom duhu. I što misliš, vas dvoje bludnika, obećavate Bogu da ćete dijete odgajati u kršćanskom duhu?! Kako ti ne bi bilo neugodno pred oltarom lagati Bogu? Župnik vas je spasio od toga da slažete Živome Bogu. – ukazujem mu na ozbiljnost obećanja prilikom krštenja, a koje mnogi zaboravljaju.
– Ma, ne idem ti ja u Crkvu zato što mi se jako zamjerila? – kaže mi jedan tata na jednom dječjem rođendanu.
– Što je bilo? – zanima mene.
– Pa, odbija mi župnik krstiti dijete! – kaže ovaj.
– Kako misliš odbija krstiti dijete? – jako me zanima, mada naslućujem razlog.
– Nismo vjenčani u Crkvi i zato nam on odbija krstiti dijete. – kaže on odrješito.
– A jel’ postoji nekakva zapreka da se vjenčate, ti i žena? – opet ga pitam jer može biti da je jedno od njih ili oboje prije bilo u braku.
– Ne postoji nikakva zapreka. Nismo nikada prije bili u braku! – kaže on.
– Pa, što se ne vjenčate i riješite problem? – pitam ja začuđeno.
– Zašto bih se ja morao vjenčati? Kakve to ima veze s krštenjem moga djeteta? – lagano se on već uzrujao kao i mnogi koji Crkvu doživljavaju kao svoj Servis koji im mora pružiti usluge koje oni traže.
– Pa, jel’ ti znaš koji je uvjet da bi se netko krstio? – pitam ga.
– Koji? – uspio sam ga zainteresirati.
– Da ustima svojim ispovijedaš da je Isus Gospodin i da ga je Bog uskrisio od mrtvih! – citiram mu poslanicu Rimljanima 8,9.
– Dobro, i…? – ne shvaća on što mu ja to govorim.
– Može li tvoje malo dijete ustima ispovijedati da je Isus Gospodin i srcem svojim vjerovati da ga je Bog uskrisio od mrtvih? – pitam ga.
– Hm, ne može… – otpuhnu on i lagano se nasmiješi.
– Pa, kako onda misliš krstiti svoje dijete? – pitam ga.
– Ne razumijem. – sad sam ga zbunio.
– Sad sam ti rekao uvjete da netko bude kršten i obojica se slažemo da tvoje malo dijete ne može ispuniti taj zahtjev. A ti bi ga krstio?! Kako to misliš izvesti? – pitam ga opet.
– Pa, uzme ga svećenik i krsti ga! Kako drugu djecu krsti? – ne da se on.
– E, vidiš, katolici krste malu djecu u vjeri svojih roditelja i kumova. – kažem ja.
– Kako to misliš? – pita on.
– Znači, kada katolik ode krstiti svoje malo dijete onda ga on krsti u svojoj vjeri. On ispovjeda da je Isus Gospodin i da Ga je Bog uskrisio od mrtvih. Kužiš? Ne to malo dijete, nego roditelj ispunjava zahtjev u ime svoga djeteta. – pokušavam mu objasniti.
– Kakve to veze ima s mojim djetetom? – pita on.
– Ima veze jer ti i žena ne ispunjavate uvjet. Vi ne ispovijedate da je Isus Gospodin i srcem svojim ne vjerujete da ga je Bog uskrisio od mrtvih. – kažem ja njemu.
– Molim??? Kako to misliš??? – uzrujao se on.
– Tako kako sam i rekao. Ne želiš se vjenčati i živiš sa ženom s kojom imaš dijete nevjenčano. Uporno ne želiš da ti Bog blagoslovi brak i da postanete jedno tijelo. Dakle, ne vjeruješ u onaj sakrament koji je uspostavio Bog prilikom Stvaranja od samoga početka. – pokušavam mu objasniti.
– Da i… što fali što se ne želim vjenčati u Crkvi? – nije njemu jasno.
– Čovječe, kako ne razumiješ da si u konstantnom stanju grijeha. Sveti Pavao kaže da niti jedan bludnik neće baštiniti Kraljevstva Nebeskog! A ti i žena s kojom imaš dijete ste bludnici. Bolje bi bilo da se pokajete i da se vjenčate, a tek onda da tražite krštenje za svoje dijete. Da ti ispovijedaš da je Isus Gospodin i da ga je Bog uskrisio od mrtvih, ti bi se vjenčao u crkvi. – pokušavam objasniti.
– Zašto je moje dijete krivo što se ja ne želim vjenčati u Crkvi? – pita on.
– Eto, molim te, ti meni reci što je tebi tvoje dijete krivo pa se ne želiš vjenčati u Crkvi? – odgovaram ja njemu.
– Kako to misliš da ja tebi kažem što mi je moje dijete krivo?! – pita on.
– Tako kako sam rekao. To nije tvoje dijete, nego je to Božje dijete dano tebi na čuvanje i ti si odgovoran Bogu za to dijete. Jednom će te Gospodin pitati što ti je to dijete bilo krivo pa ga nisi htio krstiti i odgajati u kršćanskoj vjeri. – odgovaram.
– Kako to misliš nisam ga htio krstiti? Pa ja hoću, ali mi župnik ne da. – opet on isto.
– Ajmo ispočetka… koji je uvjet za krštenje? Dijete ne zadovoljava uvjet da bi se moglo krstiti. Možeš ga krstiti u vjeri roditelja i kumova koji trebaju zadovoljiti uvjet. Ni ti ni žena ne zadovoljavate uvjet da bi mogli krstiti dijete. Vrlo je jednostavno. Ja bih se zabrinuo da vam je župnik htio krstiti dijete.
– Nisam o tome tako razmišljao. – kaže on.
– Gle, tebe je tvoj župnik sačuvao od još jednog grijeha.
– Kojeg? – pita on.
– Prilikom krštenja svećenik traži od roditelja da obećaju da će dijete odgajati u kršćanskom duhu. I što misliš, vas dvoje bludnika, obećavate Bogu da ćete dijete odgajati u kršćanskom duhu?! Kako ti ne bi bilo neugodno pred oltarom lagati Bogu? Župnik vas je spasio od toga da slažete Živome Bogu. – ukazujem mu na ozbiljnost obećanja prilikom krštenja, a koje mnogi zaboravljaju.
– Kako misliš lagati? – opet on ne shvaća.
– Pa, ako si konstantno u stanju grijeha, u ovom tvom slučaju, bluda, kako možeš obećati da ćeš dijete odgajati u kršćanskom duhu? – završavam ja.
– Aha. – shvatio on konačno.
…
Ne znam što je bilo s tatom iz ove priče i da li je odlučio da želi i životom svojim svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista ili je i dalje ljut na svoga župnika koji mu nije htio krstiti dijete.
Ono što znam je da sam često tužan kada me pozovu na neko krštenje jer gledam roditelje i kumove kako olako daju obećanje Bogu da će svoje dijete odgajati u kršćanskom duhu, a i oni i ja znamo da neće. Poslije svi odu na neki ručak gdje se niti u kojem slučaju ne smije spomenuti ime Isus jer bi se ljudi mogli uvrijediti. Sve sam više sklon tome da više uopće ne idem na takva svetogrdna krštenja jer ne želim sudjelovati u nekom folkloru. Još gore od toga, dajem li ja svojim prisustvom takvom krštenju legitimitet najobičnijem svetogrđu u kojem se laže Bogu? Krštenje je prevažna stvar da bismo se mi tako olako prema njemu odnosili.
Prije nekoliko godina sam razgovarao s jednim bivšim muslimanom koji mi je s takvom radošću i žarom pričao o Isusu Kristu kojega je upoznao da sam ostao posramljen njegovom ljubavi prema Isusu. Taj dečko mi je pričao kako se sprema za krštenje i kako je to najvažniji dan u njegovom životu. Nikada nisam vidio toliko vjere nego kao u tog dečka koji ustima svojim ispovijeda da je Isus Gospodin i srcem svojim vjeruje da ga je Bog uskrisio od mrtvih.
preuzeto: dnevno.hr iz kolumne Elvisa Duspare