Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću u općini Krašić kao najmlađe, trinaesto dijete u siromašnoj ratarskoj obitelji. Nabiskupsku klasičnu gimnaziju završio je na Šalati, a studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio kardinal Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. Tada je njemu i drugim mladim svećenicima uputio poruku: „Šaljem vas u krvavu kupelj“.
Krajem 1945. bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a od 1946. do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka. Kao svećenik je u to doba često bio u smrtnoj opasnosti. Izbjegao je atentat 1946. u Rakovom Potoku, a slijedeće godine i u Jakovlju, bio je kamenovan kada je s hodočasnicima išao u Mariju Bistricu, pozivan je i na saslušanja u Udbu.
Bio je moralni autoritet i oslonac vjernicima u vrijeme komunizma kada je Crkva bila progonjena i marginalizirana. Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru gdje ga je 15. veljače 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu.
Za biskupa je zaređen 3. svibnja 1964. U Zagrebu. Odmah je imenovan odgovornim urednikom tadašnjeg katoličkog dvotjednika Glas koncila. Apostolskim administratorom zagrebačke nadbiskupije postao je 1969. nakon odlaska kardinala Šepera u Rim, a 16. lipnja 1970. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Iste godine je izabran za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije s mandatom od pet godina. Još tri puta biran je na tu dužnost. Bio je sudionik Drugog vatikanskog koncila.
Počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta dobio je 1970. Papa ga je 1983. imenovao kardinalom. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje te Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. U propovijedima i javnim istupima borio se za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo. Partija ga je zbog toga proglasila državnim neprijateljem. Bio je pokretač crkvene proslave Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja je završila Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. u Mariji Bistrici.
Osobito se angažirao u promicanju istine o kardinalu Alojziju Stepincu. Te propovijedi sabrane su u knjigu Poruke sa Stepinčeva groba. Pozdravio je demokratske promjene i osnivanje samostalne Hrvatske koja je odmah bila napadnuta. „Postoji moralno pravo da čovjek brani svoj život i svoje pravo, ali samo u granicama etičkih normi“, kazao je osuđujući pritom svaki zločin. Zagovarao je praštanje i bio protiv osvete prema neprijatelju.
Poznata je njegova sintagma izrečena u Mariji Bistrici:
“I naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u granicama zakonitosti pravne države, zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete, stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko, stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno i u Petrinji. Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovoga. Ako je ubio moga oca, brata, sestru… Ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre… To je Evanđelje! Možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naša načela, to moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve zmaja.”.
Bio je domaćin papi Ivanu Pavlu II. prilikom njegova posjeta Hrvatskoj 1994. Te godine je primljen u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Umirovljen je 5. srpnja 1997. Službu nadbiskupa predao je Josipu Bozaniću 4. listopada 1997.
Bio je uz Papu Ivana Pavla II. I tijekom njegova drugog posjeta Hrvatskoj kada je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim. Umro je u Zagrebu 11. ožujka 2002. godine. Na desetu obljetnicu njegove smrti 10. ožujka 2012. pokrenut je proces za njegovu beatifikaciju.