HOMILIJA KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA

Misa zahvalnica prigodom 25. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Zagreb, katedrala, 15. siječnja 2017. Liturgijska čitanja: Iz 49,3.5-6; 1Kor 1,1-3; Iv 1,29-34 Draga braćo i sestre! 1. Na današnji dan prije 25 godina, 15. siječnja 1992. godine, u ovoj je prvostolnici euharistijsko slavlje predvodio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić u koncelebraciji sa svim hrvatskim biskupima koji su za tu prigodu došli u Zagreb da bi održali svoje prvo zasjedanje u međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj i da bi zajedno s okupljenim narodom u Stepinčevoj katedrali zahvalili Bogu za veliki dar i novi početak. U radosnom i zahvalnom ozračju molili smo za Domovinu, bila je to misa za blagoslov na početku novog povijesnog razdoblja hrvatskoga naroda i njegove države te svih ljudi koji u njoj žive. Bila je to molitva za mir bez kojega nema sigurnosti ni boljih dana. U tom jedinstvenom povijesnom trenutku razlijegao se veličanstveni Tebe Boga hvalimo, a mi hrvatski biskupi zajedno s okupljenim narodom, na taj svečani dan u kojem je Hrvatska bila obasjana nadom, ali i zasjenjena mračnim prijetnjama nasilja i strašnog rata koji joj je bio nametnut, povjerili smo ljubavi i zaštiti Najvjernije Majke i pouzdane Odvjetnice Hrvatske svoju sadašnjost i budućnost. Tog smo dana u ovoj prvostolnici jednodušno i zaufano molili da se skrate dani teških iskušenja i da zavlada mir Božji u Domovini i cijelom svijetu. U dušama hrvatskih katolika duboko je ukorijenjena pobožnost prema Majci Božjoj, pouzdanje u njezinu majčinsku ljubav i povjerenje u njezinu zagovorničku pomoć, jer štovanje Presvete Bogorodice Marije prožima svu našu povijest od stoljeća sedmog. Tijekom svoje povijesti, a posebno u teškim trenucima patnje i stradanja, hrvatski su se vjernici s neograničenim pouzdanjem utjecali zagovoru Majke Božje o čemu svjedoče tolika marijanska svetišta diljem Lijepe Naše. Znak vjere u Boga i pouzdanja u Marijinu pomoć bila je u onim teškim vremenima i krunica oko vrata naših branitelja. Bezgrešnom Srcu Isusove i naše Majke danas povjeravamo hrvatski narod, državu Hrvatsku i sve koji u njoj žive. 2. Braćo i sestre, u ovo se vrijeme prave razne analize događaja s početka devedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima i šire u Europi, osobito Srednjoj i Istočnoj Europi. Govori se pri tome o urušavanju komunističkog totalitarizma, o ratu na području komunističke Jugoslavije, traže se uzroci i donose zaključci. Nakon dvadeset i pet godina stasao je novi naraštaj. To bi vrijeme moralo biti dostatno za vrednovanje protekloga razdoblja i važnosti spomena, ali ne smijemo zanemariti istinu da je to jednako tako vrijeme nakon kojega se lako zaboravljaju činjenice i ponekad pokušavaju promicati ona tumačenja koja ne odražavaju ni ozračje niti pokretačku snagu u tom vremenu. U Hrvatskoj je, kao i drugdje, komunistički sustav koristio strah i neistinu kao načine djelovanja, a na načelima materijalizma i ateizma predstavljao kao ideal čovjeka kojemu nije potreban Bog, kojemu nije potrebno da svoje življenje, djelovanje i umiranje mjeri mjerom vječnosti. U takvim nastojanjima, uz progonstva i ubijanja, uz poticanje raseljavanja Hrvata, gaženje prava, uz nemogućnosti političke slobode, korjenito se suprotstavljalo hrvatskoj kulturi i osjećaju naroda. To je prethodilo urušavanju komunističkoga režima, do mjere da su mnogima potekle suze u trenucima kada se smjela zavijoriti hrvatska zastava i moglo zapjevati hrvatske domoljubne pjesme. 3. Ako dublje razmislimo što je i koga međunarodna zajednica priznala priznajući hrvatsku državu prije dvadeset i pet godina, naići ćemo na odgovore koji se ne mogu protumačiti samo snagom međunarodnoga prava, običaja, prihvaćenih političkih postupaka. Jer, da je bilo tako, rat se ne bi mogao odvijati na način na koji se odvijao, nasilje nad našom Domovinom bilo bi zaustavljeno puno ranije, a Hrvatska bi se u miru mogla radovati i razvijati u svojoj slobodi. Međunarodnom priznanju Hrvatske prethodila je gorljiva čežnja i odluka koju je narod pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana izrazio i političkim putem, duboko svjestan svoga kulturnog i državnog identiteta koji ni komunizam nije uspio zatomiti i poništiti. Stoga smijemo reći Hrvatska je najprije sebe priznala sebi, prepoznala vrijednosti koje želi graditi u budućnosti, u zajedništvu s drugim državama i narodima. U tom povijesnom kairosu Hrvatska je živjela iznimno zajedništvo želje i cilja. Bila je ispunjena samopouzdanjem, oduševljenjem u Domovini i iseljeništvu, molitvama mnogih i spremnošću na žrtve za više ideale. Hrvatska je najprije, i prije međunarodnoga priznanja, morala prepoznati svoju izloženost napadima, razaranjima, bešćutnosti; morala se suočiti sa svojom slabošću; morala je priznati da se ne može osloniti na veliku pomoć onih koji su mogli izvana zaustaviti nasilje, nego se pouzdati u sebe i Božju pomoć, nošena Duhom koji svijet ne može dati, ali Duhom koji oživljuje, obnavlja i pobjeđuje u žrtvi onih koji su Domovinu voljeli istinskom ljubavlju. U tako nepovoljnim međunarodnim okolnostima postojali su i oni koji su prepoznali Duha istine i pravde nad ranama Vukovara i Škabrnje, Petrinje i Gospića, Voćina i Vinkovaca, Karlovca i Slunja, sve do Dubrovnika, Šibenika i Zadra… 4. Dopustite mi ovdje spomenuti i sljedeće: rado naglašavamo da je Sveta Stolica bila među prvim subjektima međunarodnog prava koji su priznali Hrvatsku i Sloveniju i to nasuprot uobičajenoj tradiciji vatikanske diplomacije koja je u sličnim slučajevima inače veoma oprezna i suzdržljiva. To se često želi potkrijepiti tumačenjem da je sveti Ivan Pavao II. gajio posebnu ljubav prema hrvatskom narodu, da nam je bio bliz i da nas je razumio. Naime, Sveta je Stolica naznačila da priznanje slobodne države Hrvatske nije upereno protiv nikoga, nego je izraz zauzetosti za prava svakoga, i čovjeka i naroda, to je postupak dosljednosti u obavezi poštivanja univerzalnog prava preuzetog međunarodnim deklaracijama i poveljama. Dragi vjernici, uza sve to, kako u tom činu s ljudskog i kršćanskog stajališta ne vidjeti i dublji razlog? Ondje gdje se širi mržnja, gdje se ljude ubija, narode raseljava, crkve ruše i svetinje oskvrnjuju, zar je moguće da Crkva šuti? Crkva je progovorila mijenjajući svoju tradicionalnu praksu da bi zaustavila djelovanje zla. U povijesnim događajima uvijek se mogu naći tragovi djelovanja milosti i tragovi tajne zla. Kada Ivan Krstitelj u današnjem Evanđelju govori: Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta, pokazuje Isusa i naviješta Božje očitovanje sućuti i solidarnosti s čovjekom, upućuje na Boga koji suosjeća s patnjom onih koji trpe prepoznajući vrijednost ljubavi. Toga Jaganjca prepoznajemo u svima čiji se glas ne čuje, koji su žrtve tuđih sebičnosti, ljudske neosjetljivosti i nemara. On je pred nama u svima koji sebe daruju za dobro drugih i koji iz dana u dan svjedoče da se jedino po ljubavi životu daje i vraća smisao. 5. Dragi vjernici, međunarodno priznanje države Hrvatske prije 25 godina bio je prvorazredni događaj koji je označio povijesnu prekretnicu za hrvatski narod. Time je istodobno završeno razdoblje dvostrukog eksperimenta s južnoslavenskom državom. Hrvatska je dobila svoje mjesto na zemljopisnoj karti, svoje ime među zemljama svijeta i svoju iskaznicu u političkoj zajednici naroda. Hrvatska je geografski smještena na granici koja je od davnine postavljena podjelom Rimskog carstva na istočni i zapadni dio. Hrvatska, upravo zbog svog položaja na razmeđu, pozvana je danas da bude most koji povezuje, subjekt odgovorne suradnje, prostor međureligijskog dijaloga i evanđeoskog ekumenizma. Ona će to moći činiti samo ako bude svjesna svog identiteta i nacionalnog i državnog i kulturnog, kao i vjerskog identiteta svojih građana. Događaju kojega se danas spominjemo prethodilo je razdoblje hrvatske čežnje za slobodom, samosvojnošću, istinom i pravdom. Od suverene hrvatske države u vrijeme narodnih vladara tijekom svih dugih stoljeća tegobne nam povijesti u hrvatskom je narodu kao nositeljica pravnog poretka i čuvarica državne samosvojnosti postojala institucija Hrvatskoga sabora. Jedino je u razdoblju od 1918. do 1941. godine Hrvatski sabor bio raspušten zbog hegemonističkih i unitarističkih težnji ondašnje države. Ta državotvorna svijest u raznim oblicima trajno prisutna u hrvatskom narodu i po instituciji Hrvatskog sabora kao i sloboda obranjena u Domovinskom ratu postaju temelji međunarodno priznate države Hrvatske. 6. Braćo i sestre, danas se sa zahvalnošću spominjemo i molimo za dr. Franju Tuđmana, prvog predsjednika međunarodno priznate Republike Hrvatske. Danas se spominjemo naročito i onih koji su bili vidljiva slika žrtve i dara, hrabre i odlučne ljubavi prema Domovini, a to su hrvatski branitelji. Gledajući njih, njihovu nesebičnost i predanost do darivanja vlastitog života, trebamo prepoznati prisutnost onoga što nadilazi zemaljske razloge, stvarnost koja se ne uređuje političkim dogovorima; moramo priznati čudesno djelo velikodušnosti koje ne proizlazi samo iz ljudske snage. S pravom danas kao vjernici smijemo reći da je i obrana Domovine i priznanje Hrvatske ostvareno s pouzdanjem u Gospodina. Danas u zahvalnosti Bogu ne smijemo zaboraviti ni hrabra srca, glasove i ruke koje su nam pomogle kada smo bili bespomoćni. “Da nije Gospodin za nas bio… žive bi nas progutali” (Ps 124, 1.3). Da nije bilo Božje pomoći i ljudi koji su vidjeli istinu, naša žrtva ne bi bila dugo prepoznata ni priznata. Sve ih stavljamo u svoje molitve. Među njima u ovome crkvenom zajedništvu posebno pamtimo svetoga proroka, papu Ivana Pavla II. Što se više vremenski udaljavamo od tih događaja, sve nam je jasnija vrijednost njegova nastojanja koje je odstupalo od do tada uobičajenih diplomatskih postupaka Svete Stolice, ne bi li pomogao ugroženoj i nasiljem iscrpljenoj Hrvatskoj. Pamtimo i njegove suradnike, osobito u Državnome tajništvu Svete Stolice. Pamtimo u Hrvatskoj neizmjernu brižnost sluge Božjega kardinala Franje Kuharića zajedno s drugim biskupima i svećenicima da se u obrani Domovine sačuva Kristov duh, da se ne odustane od navještaja Radosne vijesti i ljubavi koju je donio Božji Jaganjac, ne popuštajući kušnji da se na mržnju odgovori mržnjom. Pamtimo prijatelje iz drugih naroda, iz njihovih mjesnih Crkava i država, naročito onih u kojima su živjeli raseljeni Hrvati, te ugrađeni u njihova društva svjedočili istinske vrijednosti koje rese naš narod. 7. Imajući tu prošlost pred očima istodobno se nalazimo pred pitanjem jesmo li tijekom dvadeset i pet godina pazili na darove u kojima je prepoznatljiv Božji Duh. Ne možemo dati jednoznačan i sasvim potvrdan odgovor. Jer da možemo, ne bismo u proteklim godinama gledali nacionalno razjedinjavanje, promicanje negativnog ozračja, obescjenjivanje općeg dobra, pa i nepoštivanje državnih institucija. Obljetnica je i prigoda za ispit savjesti, poziv na kajanje, traženje oproštenja i novoga početka. Vrijedno je stoga ovih dana promotriti što se sve događalo i na koji način prenosimo vrijednosti novim naraštajima. Očito nije slučajno da se našu Domovinu želi poljuljati upravo u onome što se pokazalo najjačim i što je bilo slabljeno u vremenu neslobode. Mislim ponajprije na odnos čovjeka i Boga. To je neizbrisivo polazište hrvatskoga identiteta. Zatim vrijednost obitelji, promicanje njezine važnosti i svega što je učvršćuje na društvenom i gospodarskom području, pazeći na otvorenost prihvaćanja dara života. Važno je područje odgoja i obrazovanja, u kojemu su vidljivi višestruki udarci: otvaranje prostora za ideologizirane sadržaje koje većina roditelja ne prihvaća, neodgovornost u pripremanju mladih da preuzmu brigu za Hrvatsku ostajući u Hrvatskoj, opremljeni znanjem i oduševljenjem. Još je uvijek velika kočnica neprimjeren odnos prema povijesnim ranama, a s time i prema žrtvama režima zla: nacizma, fašizma i komunizma. Dok je to poglavlje neosvijetljeno, uvijek će postojati mogućnost da netko pokuša sadašnju Hrvatsku vezati uz neko drugo vrijeme, a ne uz njezinu kolijevku, a to su poglavito obrana i žrtve u Domovinskome ratu. 8. Draga braćo i sestre, puno je razloga zbog kojih smatram itekako opravdanim da smo danas u našoj prvostolnici oko groba blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. U odnosu prema njemu može se iščitati sva suvremena hrvatska povijest. Istinska ljubav prema Domovini prepoznata je u njemu; istinska čežnja za dobrom i spremnost na žrtvu nalaze se u njegovim postupcima, a njegovo pouzdanje u Boga i kada je najteže bilo je nadahnuće tolikima koji su se žrtvovali za bližnje i za Domovinu. Njegovo je služenje i životni stav odgovor na svako osporavanje dobra. Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka. I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob, prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca. Molimo zagovor blaženog Alojzija Stepinca da tu milosrdnu ljubav ponajprije prihvatimo mi, a zatim da bude prepoznata od drugih u našemu nacionalnom zajedništvu i u našoj ljubavi prema hrvatskoj Domovini. Amen.

Print Friendly
Objavljeno u Misao dana | Ostavi komentar

Božićna poruka nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića

Ova galerija sadrži 1 fotografiju.

Božićni hod u novosti života  1. Sretan Božić želim svim Kristovim vjernicama i vjernicima te svim ljudima dobre volje. Sretan Božić želim vama, draga braćo i sestre Crkve zagrebačke, do kojih ova božićna poruka dolazi zauzetošću vašega župnika i njegovih … Nastavi čitati

Print Friendly
Više Galerija | Ostavi komentar

Biskup Pozaić predvodio sprovodne obrede za Antuna Šestaka

Ova galerija sadrži 4 fotografije.

Zagrebački pomoćni biskup mons. Valentin Pozaić predvodio je u petak, 16. prosinca na groblju u Svetom Iliji sprovodne obrede za Antuna Šestaka, oca preč. Tomice, svećenika Zagrebačke nadbiskupije, župnika Župe sv. Nikole u Krapini te dekana Krapinskoga dekanata, i s. … Nastavi čitati

Print Friendly
Više Galerija | Ostavi komentar

Završeno prvo zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije

Ova galerija sadrži 1 fotografiju.

U subotu 10. prosinca 2016. godine završeno je prvo zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koje je započelo dan ranije. Kroz dva dana članovi Sinode razmišljali su i iznosili svoja razmišljanja na temu „Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije“. Na početku popodnevnog … Nastavi čitati

Print Friendly
Više Galerija | Ostavi komentar